| < | studeni, 2008 | |||||
| P | U | S | Č | P | S | N |
| 1 | 2 | |||||
| 3 | 4 | 5 | 6 | 7 | 8 | 9 |
| 10 | 11 | 12 | 13 | 14 | 15 | 16 |
| 17 | 18 | 19 | 20 | 21 | 22 | 23 |
| 24 | 25 | 26 | 27 | 28 | 29 | 30 |
Dnevnik.hr
Gol.hr
Zadovoljna.hr
Novaplus.hr
NovaTV.hr
DomaTV.hr
Mojamini.tv
Sve je moguće i ništa više nije samo mit.
Za sve one koji nisu prestali sanjati.
Lena
Nekad optimistična, nekad pesimistična, nikad realna. Ona vjeruje u nevjerojatno i nije prestala sanjati.
Vanda
Andrija
Tanja
Jakov
- Ne trebam dvadeset komentara za redom od iste osobe, jedan je dovoljan.
- Želim iskrenu kritiku i pohvalu, ako nemaš ništa pametno za reći, onda nemoj komentirati.
- Ne volim lance sreće.
- Ne volim spam.
- Ako ti se ne sviđa otiđi, ako baš želiš ispuhati svoje frustracije vrijeđanjem, nemam ništa protiv, slobodno me vrijeđaj u komentaru, a ja ću ga onda lijepo izbrisati.
Što se kopiranja tiče, nema nikakvih sankcija. Slobodno kopirajte, neću se zamarati time.
Autorica je "friška" gimnazijalka, s neiscrpnom inspiracijom. Ljubiteljica fantastičnih priča. Nije nova u pisanju, jednu je priču i dovršila. Plavuša izvana, matematičarka u duši.
Odsjaj sunca razbistrio je boje mora. Sve nijense zelene, tirkizne i plave presijavale su se dok je ona lovila nevjerojatno brzo. Nije joj promakao njegov nepažljiv pokret. Opet je bila brža.
***
˝Dolazim!˝ vikala sam prolazeći brzim korakom kroz kuhinju i ulazeći u predsoblje.
Vanda je po običaju sjela na zvono. Iz navike sam pogledala kroz špijunku i s druge strane ugledala poznatu crvenkasto smeđu neukrotivu grivu i isplažen jezik. Znala sam da postoji vrlo mala mogućnost da to bude netko nepoznat budući da se u ovako malom mjestu ionako svi znaju, ali se svejedno nisam mogla riješiti svoje glupe navike.
Pritisnula sam staru mjednu kvaku i otvorila vrata.
Iako je bio tek kraj lipnja, jutarnja toplina najavljivala je vrući dan.
Zabljesnuo me Vandin uobičajeni široki osmjeh. Riđa kosa i pjegice bile su u savršenom kontrastu s jednom od njenih cvjetnih tunika kratkih rukava. Umjesto hlača obukla je crne tajice, a na nogama je imala japanke.
˝Ola ljepotice!˝ pozdravila me uz čvrsti prijateljski zagrljaj. Vanda je osoba koja grli svakog s kim je progovorila barem nekoliko riječi. Ja nisam baš takva. Grlim jedino one do kojih mi je stvarno stalo.
˝Ti nisi normalna, znaš? Jednog dana ti naprosto neću otvoriti vrata˝, odgovorila sam pokušavajući hiniti ljutitost, što je Vanda odmah prozrijela.
˝Znaš i sama da mi uvijek oprostiš˝, rekla je veselim glasom, ˝nisam ja kriva što sam hiperaktivna.˝
¨Evo ga na. Ona opet igra na kartu suosjećanja.˝
˝Naravno, a sad ćeš me pustiti unutra jer ću inače umrijeti od žeđi˝, brzo je rekla, te se progurala pokraj mene otkrivajući pogled na mog drugog jutrošnjeg gosta.
Andrija, koji je cijelo vrijeme stajao na zadnjoj od tri stepenice pred ulazom i promatrao moj i Vandin razgovor, sada se penjao smješeći se i tako otkrivajući red bijelih zubiju.
˝Zdravo Matovilko!˝ pozdravio me.
˝Zdravo mali!˝ odgovorila sam i ovila ruke oko njegovog struka.
Lijepo je mirišao.
˝Dugo se ne vidjesmo˝, rekao je pokušavajući zvučati ozbiljno.
˝Da, čak od subote navečer˝,odgovorila sam prisjećajući se prošlog vikenda.
˝Jesi našla kakvog dečka od tada?˝ upitao me i zabljesnuo osmijehom.
˝Ahh, ne, nažalost. Nema nikog na vidiku˝, prihvatila sam igru.
˝To se ti podsvijesno čuvaš za mene, znam ja˝, zezao me.
˝Ma naravno dušo, ti si moja jedina istinska ljubav˝, odgovorila sam uz osmijeh.
Iz kuhinje se čuo glasan lom i oboje smo se stresli od iznenađenja.
˝Sve je uredu!˝ čula sam Vandu kako nadvikuje glasno lupanje metalnog lonca koji se polako smirivao nakon pada na pod.
Andrija se nasmijao i zajedno smo, uz poneki njegov komentar kao Vanda ponovo napada ili bolje da je držimo dalje od staklenih čaša, krenuli unutra.
***
˝Trebala bi napraviti tulum!˝ povikala je Vanda puna entuzijazma i pljesnula rukama.
Ležali smo na podu moje sobe i gledali u strop. Vanda je držala noge na mom krevetu i povremeno promjenila položaj. Andrija je lupkao neki ritam sve dok ga ja ne bih udarila po ramenu da prestane. Ponovo bi počeo za nekoliko minuta.
˝Naravno. Pa da me više ni kod zubara ne puste samu˝, lijeno sam odgovorila, ˝Uostalom, znaš da ja nisam osoba za organiziranje tuluma.
˝Onda je vrijeme da postaneš˝, Vanda se nije dala pokolebati.
Samo sam duboko udahnula. Voljela sam ići na tulume ili rođendane. Ne zbog alkohola ili cigareta jer ionako nisam bila korosnik dotičnih stvari nego zbog druženja, smijanja i plesanja. Na kraju bi se najčešće dogodilo da sam ja ta koja se rješava suvišnih boca i tješi prijateljicu zbog uništenih hlača. Dovoljno puta sam vidjela kako kuća izgleda nakon tuluma da nije bilo teoretske šanse da se nešto takvo dogodi kod mene doma.
Andrija je već neko vrijeme šutio. Okrenula sam glavu na drugu stranu da vidim diše li uopće. Disao je, a nije pričao. Jako čudno.
Primila sam ga za rame i malo protresla.
˝Jesi živ?˝ upitala sam kad je otvorio oči.
˝Kako ne bih bio kad me tako prekrasna cura drži za rame˝, odgovorio je uz svoj poznati sjaj u očima koji ima svaki put kad nekoga počne zezati.
Isplazila sam mu jezik.
˝Zar se to Lena ponaša nezrelo?˝ ubacila se Vanda okrećući se prema nama.
˝Naravno da ne˝, odgovorila sam glumljenim ozbiljnim glasom.
˝Onda dobro, već smo se prepali˝, uključio se Andrija.
˝Da, to bi bio raspad sistema. Tko bi nas kontrolirao da ne napravimo nekakvu glupost?˝ nastavila je Vanda.
˝Tko bi nabrojao sve loše strane svakog našeg genijalnog plana?˝ preuzeo je Andrija dok sam ja izmađu njih umirala od smijeha.
˝Tko bi...˝
Zazvonio je telefon u prizemlju i prekinuo Vandu u daljnjem nabrajanju. Brzo sam ustala i potrčala se javiti. Vjerojatno su mama i tata stigli u Klagenfurt.
Dugnula sam slušalicu.
˝Halo?˝
˝Lena dušo, mama je˝, čula sam veseli majčin glas.
˝Bok mama! Jeste stigli? Kako su baka i djed?˝ napadala sam s pitanjima sretna što su se napokon javili.
***
Sunce je pržilo. Jutarnja ubrzanost i vreva odudarali su od savršeno mirnog mora i starih drvenih brodića koji su plutali privezani za stupove uz rivu. U zraku se osjećao miris ribe i soli.
Sjedili smo pod žutim suncobranima kafića na rivi i tamanili ogromne količine sladoleda. Bila sam gotovo sigurna da ni Vanda ni Andrija još nisu doručkovali, ali nisam htjela ništa spominjati. Ne moram ja uvijek svima biti mama.
˝Jeste već bili na kupanju?˝ upitala je Vanda usput oblizujući kut usne gdje joj je ostalo malo sladoleda od jagode.
˝Jesam, još onaj vikend kad je Marcela slavila rođendan˝, odgovorio je Andrija već dovršavajući svoje dvije kuglice vanilije. Fasciniralo me kako može brzo jesti.
˝Da, mislim da se svi sjećamo tvog trenutka inspiracije˝, morala sam ga zezati.
˝Pa što, nije uopće bilo hladno!˝ branio se Andrija.
˝Da, kad te nešto drugo grijalo˝, sad ga je i Vanda zezala.
˝Ili bolje rečeno netko drugi˝, jedva sam se suzdržavala od smijeha.
˝Dvije na jednoga, ovo nije pošteno˝, žalio se Andrija i odmah postavio protupitanje. ˝Jeste se vi već kupale?˝
˝Ja nisam˝, odgovorila je Vanda.
˝A-a˝, odmahnula sam glavom.
˝Pa to onda moramo pod hitno promijeniti! Idemo na kupanje!˝ veselo je uzviknuo očito zadovoljan svojom idejom, oteo mi kornet iz ruke i pojeo ga do kraja u dva zalogaja.
˝Hej!˝ ljutito sam povikala.
˝Priznaj Lena, nikad ne bi dovršila.˝
Imao je pravo. Uvijek bi svoj sladoled na kraju dala Vandi. Jako sporo jedem.
˝Pa što onda, tko ti je dozvolio da...˝
˝Hej, hej, hej!˝ upala mi je Vanda u riječ. ˝Prestanite vas dvoje! Andrija, spomenuo si kupanje.˝
˝Da, ajmo danas na kupanje! Kod svjetionika! Pozvat ćemo sve!˝
˝Kod svjetionika? Tko zna je li splav još uvijek živa. Vjerojatno ju je netko već do sad...˝
˝LENA!˝ povikali su oboje u glas prekidajući me u mom pesimističnom nabrajanju.
***
Znam da ovo nije nešto i da sam mogla bolje opisati sve to, ali meni se sviđa. I morala sam nešto napisati. Glupa škola.
Uživajte! Ljubim vas sve! :)
U ranim jutarnjim satima more je mirno i zrcalno preslikavalo obrise grebena u daljini. Svjetionik na otočiću udaljenom od obale svega nekoliko stotina metara još je jednom zasvijetilo kroz polumrak i onda se ugasio. Počinjao je novi dan, a naselje je još spavalo.
Na malom molu sjedila je djevojka pepeljasto plave kose svezane u pletenicu do struka. Rukama je obgrlila noge i bradu položila na koljena. Nije bila ni tužna ni depresivna, više je zamišljeno promatrala svoja bosa stopala na drvenim daskama improviziranog molića i pjevušila neku pjesmu sebi u bradu.
Odjednom, iako nije bilo ni daška vjetra, more se namreškalo u vijugavoj, zmijolikoj liniji koja se protezala ravno prema molu, kao da je nešto ronilo nevjerojatno blizu površini vode. Djevojka je iznenađeno podignula pogled i prestala pjevati. Osjećala je da nešto nije uredu. Opezno se dignuvši, polako, pa sve brže, krenula je prema obali, a kad su njena bosa stopala dotaknula prve oblutke na plaži, potrčala je prema kućama.
Da se tada okrenula samo na trenutak i pogledala prema vijugavoj liniji, ugledala bi crvene kovrčave uvojke kako izviruju iz površine vode.
***
Nešto je neprekidno zvonilo. Iako me u početku nepoznat zvuk nije smetao, polako mi je već počeo ići na živce i lijeno sam pokušala otvoriti oči i saznati otkud dopire. Iznenadna navala svjetlosti natjerala me da ih opet čvrsto zatvorim i ostanem tako još neko vrijeme.
Upitala sam se zašto mi mama nije navukla zastore kao i svakog jutra, ali sam zbog iritacije nepoznatim zvukom ubrzo na to zaboravila. Zatvorenih očiju izvukla sam jastuk i pokrila se njime po glavi.
Olakšanje nije dugo trajalo, zvonjenje mi je još uvijek paralo uši.
˝Pa što se zaboga događa?˝ promrmljala sam promuklim glasom.
Suho grlo me sve više peklo i napokon sam se natjerala i otvorila oči. Ni ovaj put nije izostao šok zbog iznenadne navale svjetlosti, ali sam bila spremna i odlučna održati oči otvorenima. Trepnula sam nekoliko puta i vid mi se razbistrio.
Napokon sam ga ugledala. Izvor iritirajuće zvonjave nalazio se na mom noćnom ormariću u obliku crvene budilice s Mickey Mousom. Neopisivo sam mrzila tu nepotrebnu stvarčicu. Lupila sam dlanom po tipki za gašenje i prekrila se plahtom preko glave. Zar je već jutro?
Trebalo mi je nekoliko trenutaka da se prisjetim koji je danas dan i zašto mi je budulica zvonila, a onda mi se jedna misao proširila mozgom.
Ljetni praznici. I sama sam doma!
U sekundi sam bila budna. Nisam se obazirala na slastan miris hrane koji se širio kućom nego sam krenula u kupaonicu, umila se i oprala zube te se, skakućući po stepenicama, spustila u kuhinju pjevušeći nekakvu izmišljenu melodiju.
Ugledavši žensku priliku kako stoji za štednjakom i u tavi peče jaja na oko, skoro sam pala na pod od iznenađenja.
˝Teta Anđelka?˝
˝O, Lena dušo, probudila si se!˝ veselo je uskliknula teta, ugasila plin na štednjaku i stavila tavu na podmatač. Zatim je obrisala ruke u krpu i požurila me zagrliti. Ja sam još uvijek stajala na kuhinjskim vratima polako se prisjećajući jučerašnjeg razgovora s mamom.
˝Kako si mi ljubice? Dođi sjedni i jedi! Ja se žurim na posao tako da ću morati brzo ići!˝ govorila je teta svojim uobičajenim brzim glasom svaku rečenicu završavajući uskličnikom.
˝Dobro sam, jesu se mama i tata javili?˝ upitala sam trpajući komad jajeta u usta. Nisam ni znala koliko sam zapravo gladna.
˝Nisu još, srce, ali nisu još ni mogli stići! Sigurno će se brzo javiti!˝ odgovorila je teta zadovoljno gledajući kako jedem.
˝Mhm˝, promrmljala sam između dva zalogaja.
Teta Anđelka je bila moderna žena kratke crne kose. Iako je izgledala puno mlađe od moje majke, zapravo je bila mlađa tek tri i pol godine, što znači da je imala četrdeset. Nije imala ni muža ni djecu, a radila je u obližnjem gradu kao urednica časopisa, gdje je i živjela.
˝Dušice, ja moram sad ići, već kasnim na posao!˝ povikala je nakon duljeg promatranja mene kako trpam hranu u usta.
Ustala je, popravila sako, poljubila me u obraz i uz ˝Čuvaj se!˝ i ˝Vidimo se navečer!˝ brzim korakom požurila prema vratima kuhinje. Čula sam lupkanje njenih potpetica u predsoblju i zatvaranje ulaznih vrata.
˝Vidimo se˝, povikala sam za njom.
Napokon sama.
Moji roditelji imaju tradiciju - svake druge godine idemo u posjet baki i djedu u Klagenfurt, na dva mjeseca, a onda sljedeće godine oni dolaze k nama. Unatoč tome što mi je tata rodom Austrijanac nisam znala ni riječ njemačkog. S bakom i djedom sam uvijek pričala hrvatski, što je možda i šteta.
Nisam mogla vjerovati kad su mi roditelji prije tjedan dana rekli da misle da sam već dovoljno odrasla da ovo ljeto ostanem sama. Pa otkud sad to? Ovih petnaest godina bila sam premlada za sve i sad odjednom ostajem sama dva mjeseca? Nešto tu ne štima. To sam im i rekla i onda saznala u čemu je kvaka.
Naravno, nisam mogla ostati potpuno sama cijelo ljeto. Tu je uskočila teta Anđelka. Moja moderna teta mi nije smetala, ionako ću veći dio dana biti sama i moći raditi što god poželim!
Jučer navečer, kada su mama i tata odlazili, sve to mi se činilo tako nestvarno. Danas mi se moja sloboda činila stvarnija nego ikad.
Zvuk telefona me tako iznenadio da mi je vilica ispala iz ruke. Brzo sam se sabrala i trčećim korakom krenula u predsoblje. Tko sad smeta?
˝Molim?˝
˝O, Lenči, već si budna?˝ čula sam kroz slušalicu veseli Vandin glas.
˝I da nisam bila, ti bi me sigurno probudila˝, pokušala sam glumiti da sam ljuta.
Vanda se nije obazirala.
˝Naravno! Pa što ćeš trošiti ograničene sate svoje slobode na spavanje! Nadam se da si obučena jer smo Andrija i ja tu za minutu˝, veselo je nastavila.
Ja ću nju ubiti.
˝Da se niste pojavili na vratima još bar deset minuta, još sam u spavaćici!˝ zaprijetila sam.
Čula sam prigušeni smijeh iz slušalice.
˝Sigurna sam da Andriji neće smetati˝, rekla je vedrim glasom.
˝Vanda! Kad te se ja dočepam!˝ povikala sam, ali prekasno jer ona mi je već poklopila slušalicu.
Stajala sam zabezeknuto nekoliko sekundi, a onda mi je pogled pao na bosa stopala.
˝Kvragu! Kvragu, kvragu, kvragu, kvragu!˝ ponavljala sam sebi u bradu preskačući tri stepenice odjednom.
Mahnito sam otvorila vrata ormara i izbacila sve majice na krevet. Isto sam napravila i s hlačama razmišljajući što bih mogla obući. U toj strci slučajno sam ugledala svoj odraz u staklenoj vitrini, ostavila robu na krevetu i otrčala u kupaonicu po češalj.
Dok sam se jednom rukom češljala, drugom sam prala zube i usput smišljala što da obučem. Upravo sam navlačila crnu kratku trenirku i veliku svjetlo zelenu majicu kada sam začula zvono na vratima. Nabrzinu sam svezala kosu u konjski rep i brzo sišla u prizemlje.
Oh kako ću ja nju ubiti.
***
Melanie se vratila. O da! Ovu priču sam skoro cijelu razradila i neće biti obična tinejđerska. A ne :D
Grlim vas sve :D
